Pages

Monday 17 August 2020

Душан Матић


             Е. Мунк - Човек који крвари и сунцокрет


Донећу ти цвеће


Донећу ти цвеће што расте у сновима

чудно разроко грдно и грдобно

донећу ти цвеће усамљеника

снове оних којима љубав није одговорила

донећу ти цвеће што расте у пустињама

непојамно отровно опојно и слепо

донећу ти ватре што букте у грозницама

ватре што се не гасе ватре од којих се умире

донећу ти цвеће што ниче у мочварама

цвеће од ког се нећеш никад да излечиш

донећу ти мирисе свих мора свих сахара

мирисе од којих се никад нећеш да пробудиш

донећу ти све мржње да рисови те оне чувају

донећу ти све маске да невидљива ми будеш

донећу ти незајаженост своју да у теби занавек гладује

донећу ти бескрај да се никад више натраг не повратиш

донећу ти све навике тешке гривне да смире

руке ти немирне све сумње да вежу нестално ти срце 

донећу ти све радости јаке ко зачине истока

да те сломе и будеш тиха као река понорница

донећу ти цвеће наших небеса

донећу ти цвеће наше крви

донећу ти небо наше крви

донећу ти крв нашег цвећа

донећу ти крв наших небеса

донећу ти небо нашег цвећа

да кружиш у мени ко звезде што у ноћи

смешно и сметено круже

да си ми крвоток живота да си ми крвоток смрти.

Из збирке "Багдала", 1965.


Самоћа


Тугу не можеш описати.

Она је поплава која носи све пред собом

подрива куће,

рије насипе,

ваља брегове.

Човек је премлаћено псето ником потребно.

Мрзим тугу.

Тугу не можеш изразити.

Она је пожар који тиња годинама

и букне,

очас плану шуме,

нестану градови.

Човек је васељенски леш који нико

не може познати.

Мрзим тугу.

Тугу не можеш судити.

Она је увек камен о врату дављеника

занавек везан.

Смирај је само на дну

које се измерити не да.

Човек - пламен

враћа се у камен.

Мрзим тугу.



Број 4 - 21 - 35


Зовем се Анита

Анита сам се звала

Пупољак руже сам била

Данас сам прост број у списку жртава бомбардовања

                                                                    Мадрида

Пупољак руже шпаније

руже шпаније

Кап крви шпаније


Једра ружа се разлива

Мртво дете говори нашим срцима

Четири године сам имала

Анита сам се звала

Будућност шпаније сам била

Оца свог и мајке љубимица сам била


Крв руже, ружа крви

Крвава рука шпаније у вијорној коси човечанства

Пламен који се повија над нашим данима

Румен и црн он веже наша јутра

Румен и румен он веже наше снове


Под месечином Мадрида, наша су срца немирна

Месече луди, месече добри, ти ниси сањалица, ти си око

                                                                        бомбардера

Учини да мирно спавају деца Мадрида бар ове ноћи

Месече не одбијај тако свесрдно сунчев изгубљен сјај

                                                                  иза лепезе ноћи

Месече не сипај тако немилице сјај по крововима

                                                                 Мадрида

Ноћи кад су тамне, мирна су наша срца за децу

                                                                Мадрида

Једна крвава ружа сва је већ разлистана

Зовем се Анита

Пупољак руже сам била

Имала сам четири године

Отац мој звао се Хуан

А мајка моја Аида

Били су радници

Али миловања њихових руку

Мекша су од пролећне свиле у зраку

Једна ружа у плахој крви је замочена

Љубимица оца и мајке своје сам била

Тада су дошли Капрони и Јункерси

Данас сам само мртав број 4 - 21 - 35

Коса је моја и црна и бујна и таласаста као реч и

                                                        земља Андалузија

Одакле, гладни са земље дошли су мој дед и отац у

                                                           фабрику текстила

Данас сам мртав број 4 - 21 - 35

У списку жртава бомбардовања Мадрида


Један нов пупољак руже се отвара

У лешу мом нећете наћи моје мајушно срце

Мајушну малу птицу у руци што дрхти

Уместо срца мог ту лежи сада хладно парче гранате

У лешу мом нећете наћи моје мајушно срце

Мајушну малу птицу у руци што дрхти

Моје срце данас је огромно срце радног шпанског народа


Зовем се Анита

Моје усне су непомичне али осмех мој лебди на уснама            

                                                         све живе деце шпаније

Моје очи су заувек склопљене али оне будне гледају са

                                осматрачница ка студентском кварту


Зовем се Анита

Ја сам срце, уста, очи живе шпаније

Моје срце лудо куца у Гвадалахари

Моје руке не играју више са луткама од крпа

Моје руке копају лагуме под Овиједом

Зовем се Анита

Моје босе ноге не гацају по прашини мадридског

                                                                    предграђа

                        Моје ноге јуре друмовима шпаније

Моје ноге тапакају по рововима родне шпаније


Зовем се Анита

Ја сам љубимица целе живе шпаније

Ја сам устрептали живи број најмлађе бригаде

Ја сам будућност, осмех и тешка срећа нове шпаније.


(1937)


Sunday 11 November 2018

Јосиф Бродски

НА ВИА ЂУЛИА

(Теодори Л.)

Каналето - Рим



У томе граду, Теодора, звоне до данас звона
кô да се растопила у зраку ниси попут пахуље-пропелера
и, кô свјетло на крају ходника, јављаш се сред сутона,
идући у правцу трга са писaћом машином од мермера,
и ми устајемо иза столића! Номад способност има,
у том је различан од сједелаца, да двапут исту течност пије.
Не говорећи о анђелима, не говорећи о зеканима
с црним пјегама, чија жеђ се досад толила није
у фонтанама мјесним. Пустиња је, изгледа, голема
иза ограде станице што у свежањ шине је збрала,
и млаз се буквално загрцну, збора нема
зато што вода још није све исприповиједала
о твојој љепоти. Градовима су, Теодора, такође,
својствене сувишне мисли, за срећом чежња,
плус готовост да замјере нијанси коже,
дуљини зглоба ручнога, фризури или глежњу.
Јер заустави те оно што спазиш, што близу видиш.
С далековидошћу потомка јулија, октавија, ливија,
град гледа за тобом као витез бестидни:
што су улице дуље, душа града је срећнија.

1987.


Превод: Марко Вешовић

Јосиф Бродски

ЛИТВАНСКИ ДИВЕРТИСМАН

            7. Доминиканај

Напустивши стазу пролазну,
у полуслијеп уличак сврати,
уђи у цркву, у тај час празну,
сједи на клупу и, мало затим,
у ушну шкољку вишњег Бога,
затворену за сав хук дневни
шапни свега четири слога:
Праштај мени.



1971.


Превод: Марко Вешовић

Saturday 10 November 2018

Јосиф Бродски


СТАНЦЕ ГРАДУ

Aбрахам Мањевич - Поглед на Кијев 





Нека не буде дано
да умрем од тебе далеко,
у планинама голубљим,
с кривоногим дечком пјевушећи.
Нека не буде дано
ни теби, облаке гонећи,
у помрчини да видиш
моје сузе и јад све дубљи.


Нека мене опоје
хор воде и небеса, нек мени
гранит загрљај пружи,
нек прогута,
корак мој нек не заборави,
нека мене опоје,
нека мене, бјегунца, засјени
бијелом ноћи твоја
непомјерност у земаљској слави.


Све ће да умукне около.
Само ће на средини ријеке што хучи
црни тегљач закричати:
то помамна са тамом је борба,
и ноћ што лети
овај биједни живот ће да заручи
са красотом твојом
и с исправношћу мојом онкрај гроба.


2. јун 1964.


Са руског превео Марко Вешовић

Friday 23 December 2016

Fernando Pesoa

ROĐENDAN

U doba kad se slavio moj rođendan,
Bio sam srećan i niko nije bio mrtav.
U staroj kući, čak je i proslava mog rođendana
Predstavljala veliku tradiciju,
i radost svih ukućana, i moja radost,
Bile su izvesne kao svaka religija.

U doba kad se slavio moj rođendan,
Ja sam bio zdrav kao dren jer nisam shvatao ništa,
Jer sam bio pametan za porodični krug,
I nisam imao nade koje su drugi polagali u mene.
Kad je došlo vreme za nadu, više nisam umeo da se nadam.
Kad je kucnuo čas da pogledam životu u oči,
Izgubio sam smisao života.

Da, ono što sam umislio o sebi,
Ono što sam bio po srcu i rodbini,
Ono što sam bio u polu-varoškim večerima,
Ono što sam bio po njihovoj ljubavi i svojoj detinjoj ćudi,
Ono što sam bio - ah, Bože moj, ono što tek danas znam da sam bio...
Kako je sve to daleko!...
(Ne mogu ni da pojmim...)
Doba kad se slavio moj rođendan!

Ono što sam danas nalik je na vlagu u hodniku, u dnu kuće,
Vlagu što ostavlja buđ na zidovima...
Ono što sam danas (a kuća onih koji su me voleli
treperi kroz moje suze),
Ono što sam danas to je saznanje da su prodali kuću,
I da su svi pomrli
I da sam ja nadživeo samog sebe kao ugašena šibica...

U doba kad se slavio moj rođendan...
Kako volim, kao neku dragu osobu, ono doba!
Moja duša fizički žudi da se tamo ponovo nađe,
Na jednom metafizičkom i čudnom putovanju,
S mojim udvojenim bićem...
Kad bi se prošlost mogla jesti kao hleb izgladnelih,
Bez ukusa vremena među zubima!

Sve to sad ponovo vidim jasno kao da sam slep
Za ono što mi je pred očima...
Sto postavljen sa više tanjira,
S lepšim šarama na posuđu, s više čaša,
Kredenac s mnoštvom stvari - kolačima, voćem
I ostalim posluženjem u senci nameštaja -,
Stare tetke, razni rođaci, i sve to radi mene,
U doba kad se slavio moj rođendan...

Stani, srce moje!
Nemoj da misliš! Prepusti glavi da misli!
O Bože moj, Bože moj, Bože!
Danas više nemam rođendana.
Trajem.
Zbrajaju mi se dani.
Biću star kad budem ostario.
Ništa više.
Bes što nisam poneo ukradenu prošlost u džepu!...

Doba kad se slavio moj rođendan!...


Prevod: Jasmina Nešković

Fernando Pesoa

Ernst Ludvig KIrhner


TRAFIKA


Nisam ništa.
Nikad neću biti ništa.
Ne mogu želeti da budem  ništa.
Ako se to izuzme, imam u sebi sve snove sveta.

Prozori moje sobe,
Moje sobe u jednom od milion svetova koji niko pouzdano ne zna da odredi
(A i kad bi znao, šta bi zapravo znao?),
Vi gledate na tajnu jedne ulice što  neprestano vrvi od ljudi,
Na ulicu nedostupnu za sve misli,
Stvarnu, nemoguće stvarnu, jasnu, nepojamno jasnu,
Sa tajnom stvari ispod kamenja i bića,
Sa smrću što podmeće vlagu na zidove i sede vlasi u kosu,
Sa Sudbinom koja vuče kola s tovarom svega po drumu ništavila.

Danas sam pobeđen, kao da sam saznao istinu,
Danas sam pronicljiv kao da sam na samrti,
I kao da mi je od sve bratske ljubavi prema stvarima
Preostao jedino rastanak, a ova kuća i ova strana ulice
Sad su samo niz vagona nekog voza, i odlazak
Što se zviždukom oglašava iz moje glave,
I laki trzaj mojih živaca, i škripa kostiju u pokretu.

Danas sam sav smeten kao neko ko je razmišljao i otkrio pa zaboravio.
Danas sam raspet između odanosti koju dugujem
Trafici preko puta, kao nečem što naizgled stvarno postoji,
I utisku da je sve san, kao nečem što je stvarno u suštini.

Promašio sam u svemu.
Kako nisam odredio nikakav cilj, možda je sve bilo ništa.
Od svega što su me učili utekao sam kroz dvorišni prozor,
I otišao u polje s velikim namerama.
Al` tamo sam zatekao samo travu i drveće,
A ako bih i sreo ljude, bili su isti kao i ostali.
Sklanjam se s prozora, sedam na stolicu, Na šta da mislim?

Šta znam o onom što ću biti, ja koji ne znam ni ko sam?
Da budem ono što mislim? Ali mislim na bezbroj stvari!
A toliko ima ljudi koji misle da su to isto, da nas ne može biti toliko!
Genije? U ovom trenutku
Sto hiljada mozgova zamišlja u snu da su genijalni kao ja,
A istorija neće zabeležiti, ko zna, možda nijednog,
I od silnih budućih osvajanja ostaće samo đubre.
Ne, ne verujem u sebe.
U svim ludnicama ima toliko sumanutih ludaka sa čvrstim ubeđenjima!
Ja, koji ni u šta nisam ubeđen, jesam li ubeđen više ili manje od njih?

Ne, ni u sebe...
U kolikim samo potkrovljima i nepotkrovljima sveta
Sanjaju ovog trena umišljeni geniji?
Koliko tek uzvišenih i blistavih i plemenitih težnji -
Da, istinski uzvišenih i blistavih i plemenitih -
A možda i ostvarljivih,
Nikada neće ugledati svetlost stvarnog sunca niti dopreti ljudima do sluha?

Svet pripada onome ko je rođen da ga osvoji
A ne onom koji sanja da ga može osvojiti,
Pa makar i bio u pravu.

Sanjao sam više nego što je Napoleon ikada postigao.
Prigrlio sam na svoje zamišljene grudi
Više čovečanstva nego Hristos,
Stvorio sam u potaji filozofske sisteme
Koje nijedan Kant nije napisao.
Ali ostao sam, i možda ću zauvek ostati
Čovek iz potkrovlja, iako ne stanujem tamo;
Ostaću zauvek onaj što nije rođen za to;
Ostaću zauvek samo onaj što je imao dara;
Ostaću zauvek onaj ko je čekao da mu se otvore vrata,
Ispred zida bez vrata,
I pevao pesmu Beskraja u nekom kokošinjcu,
I čuo božji glas u zatrpanom bunaru.
Da verujem u sebe? Ne, i ni u šta drugo.
Neka mi Priroda izruči na usijanu glavu
Svoje sunce, svoju kišu, vetar nek mi zamrsi kosu,
A ostalo nek dođe ako dođe, il` ako treba da dođe,
Il` neka i ne dođe.

Robovi zvezda, zarobljeni srcem,
Osvojili smo svet pre no što smo ustali iz postelje,
Al` budimo se i on je neproziran,
Ustajemo, a on je tuđ,
Izlazimo iz kuće, a on je zemlja cela,
I sunčani sistem i Mlečni put i Beskraj.

(Jedi čokoladu, malecka;
Jedi čokoladu!
Shvati da na svetu nema druge metafizike, sem čokolade,
Shvati da u svim religijama nema više mudrosti
Nego u poslastičarnici.
Jedi, musavice mala, jedi!
Kad bih mogao i ja da jedem čokoladu tako uverljivo kao ti!
Ali ja mislim, i kad odmotam srebrnu hartiju, od staniola,
Bacam sve na pod, kao što sam bacio i život.)

Ali od sve gorčine onog što nikad neću biti
Preostaje mi barem brzi krasnopis ovih stihova,
Razrušeni trem okrenut ka Nemogućem.
Ali bar zadržavam sebi pravo na izvestan prezir bez suza,
Otmen bar u širokom pokretu kojim odbacujem prljavo rublje,
Koje sam zapravo ja,
I prepuštam ga toku stvari,
I ostajem u kući bez košulje.

(Ti, koja tešiš, ti što ne postojiš, i baš zbog toga tešiš,
Grčka boginjo, zamišljena kao živi kip,
Il` rimska patricijko, neverovatno plemenita i kobna,
Trubadurska kneginjice, gizdava i ljupka,
Markizo iz osamnaestog veka, razgolićena i odbojna,
O, slavna koketo iz doba naših očeva,
Il` ne znam šta savremeno - ne mogu ništa da smislim -
Sve to, šta god bilo, šta god bila, ako može da nadahne, nek` nadahne!

Moje je srce ispražnjeno vedro.
Kao oni što prizivaju duhove prizivaju duhove prizivam
Samog sebe i ne nalazim ništa.
Prilazim prozoru i vidim ulicu savršeno jasno.
Vidim dućane, vidim pločnike, vidim kola što prolaze,
Vidim odevena živa bića što se mimoilaze u hodu,
Vidim pse koji takođe postoje,
I sve me to tišti kao kazna na progonstvo,
I sve je to tuđe kao i sve.)

Živeo sam, učio, voleo, pa čak i verovao,
A danas nema prosjaka kome ne bih pozavideo
Samo zato što nije ja.
Gledam njihove prnje i kraste i laž,
I mislim: možda nikad i nisi živeo, učio, voleo ni verovao,
(jer je moguće od svega toga sazdati jednu stvarnost,
ne čineći pritom ništa od toga);
Možda si samo postojao kao gušter odsečena repa
Čiji se rep, izvan guštera, i dalje koprca.

Učinio sam od sebe ono što nisam znao,
A ono što sam mogao, to nisam učinio.
Klovnovsko odelo koje sam navukao bilo je pogrešno,
Odmah su u meni prepoznali нekog drugog,
A ja to nisam porekao i propao sam.
Kad sam hteo da strgnem masku,
Bila je prilepljena uz lice.
Kad sam je strgnuo i pogledao se u ogledalo,
Već sam bio ostario.

Bio sam pijan, nisam više umeo da navučem domino
Koji nisam ni skidao.

Bacio sam masku i spavao u svlačionici
Kao pas koga nadležni trpe
Zato što je bezopasan
I hoću da napišem tu priču kako bih dokazao da sam uzvišen.

Muzička suštino mojih zaludnih snova,
Šta bih dao kad bih uspeo da te nađem kao nešto što sam zbilja učinio,
A ne da ostanem zauvek ovako,
Ispred Trafike od prekoputa
Gazeći svest o svom postojanju,
Kao neki ćilim o koji se sapliće pijanac,
Il` ponjavu koju su ukrali Cigani,
A nije vredela ni prebijene pare.

Ali Gazda Trafike izašao je na vrata i tu se zadržao.
Gledam ga neprijatno iskrenute glave
I s dušom neprijatno zamućenom.
On će umreti i umreću i ja.
On će ostaviti svoju firmu iznad vrаta, ja ću ostaviti stihove.
Jednoga dana umreće njegova firma, umreće i moji stihovi.
Posle izvesnog vremena umreće ulica gde je visila firma,
I jezik na kojem su napisani stihovi.
Zatim će umreti i kružna planeta gde se sve to dogodilo.
Na drugim satelitima, u drugim sunčevim sistemima,
Neka stvorenja nalik na ljude
Nastaviće da sastavljaju nešto nalik na stihove
I da žive ispod stvari nalik na firme,
Uvek jedno prekoputa drugog,
Uvek jedno podjednako izlišno kao drugo,
Uvek nemoguće jednako glupo kao i stvarno,
Uvek tajna u dubini jedanko izvesna kao san o tajni na površini,
Uvek to ili uvek nešto drugo
Ili ni jedno ni drugo.

Al` jedan čovek je ušao u Trafiku (da kupi duvana?),
I sva prihvatljiva stvarnost najednom na mene pada.
Pridižem se odlučno, nepokolebljivo, ljudski,
i rešavam da napišem ove stihove gde tvrdim sve suprotno.

Pripaljujem cigaretu da promislim kako da ih napišem
I s cigaretom udišem miris slobode svih misli.
Pratim pramen dima kao neki nezavisni put,
I uživam, u jednom čulnom i pogodnom trenutku,
U oslobođenju od svakog mudrovanja
I u saznanju da je metafizika samo posledica lošeg raspoloženja.

Zatim se zavaljujem nazad, u stolicu
I nastavljam da pušim.
Dogod mi Sudbina to bude dopuшtala, nastaviću da pušim.
(Kad bih se oženio ćerkom moje pralje
Možda bih bio srećan).
Uvidevši to, ustajem sa stolice. Prilazim prozoru.

Čovek je izašao iz Trafike (vraćajući kusur u džep?).
Ah, pa poznajem ga: to je Štefan bez metafizike.
(Gazda Trafike izlazi na varata).
I kao nekim božanskim nadahnućem, Štefan se okrenuo i spazio me.
Mahnuo mi je za zbogom, viknuo sam Zbogom Štefane,
I svemir se namah u meni obnovio, bez idela i nade,
A Gazda Trafike se nasmešio.


Iz zbirke Poznati stranac - Pesme Alvara de Kampuša
Prevod: Jasmina Nešković

Wednesday 14 December 2016

Fernando Pesoa



Paul Kle - Baštenska figura

***

Stari pesnici prizivali su Muze
Mi prizivamo sami sebe.
Ne znam da li su se Muze ukazivale -
To je svakako zavisilo od onoga ko ih je prizvao i kako, -
Ali znam da se mi ne odazivamo.
Koliko sam se puta nadnosio
Nad zamišljeni bunar mog bića
I blejao "Aaaa!" da bih začuo odjek,
A nisam čuo ništa više od onog što sam video -
Nejasni tamni sjaj kojim je svetlucala voda
Tamo, u zaludnosti dna...
Nijednog odjeka za mene...
Samo mutni obrisi nekog lica,
Koje mora biti moje, jer nema čije da bude.
Nešto skoro nevidljivo,
Što ipak jasno vidim
Tamo, u dubini...
U tišini i lažnoj svetlosti dna...

Kakva Muza!..........


***


Tamo nije bilo struje.
Zato sam se u postelju zavukao
I čitao, pri čkiljavoj svetlosti lojanice,
Ono što mi se našlo na dohvat ruke -
Bibliju, na portugalskom (zanimljiva stvar!) priređenu za protestante
I pročitao stranice "Prve poslanice Korinćanima"
Oko mene preterani mir palanačke noći
Kao da je, naprotiv, stvarao nesnosnu buku,
I ja se umalo nisam od očaja rasplakao.
"Korinćanima poslanica prva" ...
Ponovo sam je čitao pri svetlosti lojanice
Koja je jadenom zasjala drevnim sjajem,
I neko se silno more uzbuđenja u meni uzburkalo...
Ja sam ništa...
Ja sam privid...
Šta uopšte tražim od sebe i od svega na ovom svetu?
"Ako ljubavi nemam".
A vrhovna svetlost s visine stoleća obznanjuje
Veliku poruku koja oslobađa dušu...
"Ako ljubavi nemam..."
Bože moj, a ja koji ljubavi nemam!...


***

Voleo bih kad bih voleo da volim.
Samo trenutak...Dodaj mi cigaretu,
Iz one kutije, tamo, na noćnom stočiću.
Nastavi...Govorio si
Da se u razvoju metafizike
Od Kanta do Hegela
Izgubilo nešto važno.
Potpuno se slažem.
I ranije sam o tome slušao.
Nondum amabam et amara amabam (Sveti Avgustin)
Čudne su te asocijacije ideja!
Dojadilo mi je da mislim kako osećam nešto drugo.
Hvala. Sačekaj da pripalim. Nastavi. Hegel...


***


Počinjem da upoznajem sebe. Ne postojim.
Ja sam rastojanje između onog što želim da budem
I onog što su drugi načinili od mene,
Ili polovina tog rastojanja, jer tu i života ima...
Uostalom, to sam ja...
Neka se ugasi svetlost, i vrata nek se zatvore
Neka se samo šum papuča iz hodnika čuje.
Nek ostanemo u sobi sami ja i moj beskrajni mir. 

Jeftin je ovo svemir. 



Iz zbirke Poznati stranac - Pesme Alvara de Kampuša
Prevod: Jasmina Nešković






Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...